Naknada štete iz radnog odnosa ⇒

Naknada štete

Naknada štete iz radnih odnosa uređena je u više zakona. Osim Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17 i 98/19), institut naknade štete iz radnih odnosa podredno je uređen u Zakonu o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO), u kojem se definiraju temeljni pojmovi štete i štetne radnje te u Zakonu o zaštiti na radu (NN, br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18).

Odgovornost poslodavca za štetu

Zakonom u radu je u čl. 111. određeno kako u slučaju da radnik pretrpi štetu na radu, ili u vezi s radom, poslodavac mora radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, odnosno prema odredbama ZOO-a.

Ovo pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Osim za štetu koju bi pretrpio njegov radnik, poslodavac sukladno čl. 51. Zakona o radu odgovara i za štetu koju bi na radu, ili u vezi s radom kod njega pretrpio i ustupljeni radnik.

Opća pravila o odgovornosti za štetu sadržana su u odredbama ZOO-a. Koje će se odredbe ZOO-a primijeniti na konkretni slučaj nastanka štete iz radnog odnosa ovisi o tome je li šteta nastala kao posljedica skrivljenog ponašanja, ili kao posljedica djelovanja opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti.

Odredbe ZOO-a o šteti

Iz odredbi ZOO-a proizlazi kako se odgovornost poslodavca za štetu na radu, ili u vezi s radom može temeljiti na presumiranoj (pretpostavljenoj) krivnji ili na objektivnom kriteriju uzročnosti.

U slučaju da poslodavac odgovara prema kriteriju krivnje, on odgovara po predmnijevanoj (presumiranoj) krivnji iz čl. 1045. st.1.i 2. ZOO-a.

Ovom odredbom je propisano da je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan istu naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Iz odredbe čl. 1049. ZOO-a proizlazi kako krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno, ili nepažnjom.

Poslodavac će morati dokazati da je šteta koju je radnik pretrpio na radu ili u vezi s radom nastala bez njegove krivnje.

Pri tom poslodavac mora dokazati da nije kriv za najblaži oblik krivnje, običnu nepažnju.

Druge (više) stupnjeve krivnje na strani poslodavca, odnosno krajnju nepažnju, ili namjeru, mora dokazati radnik.

Krajnja nepažnja podrazumijeva krajnje nepažljivo ponašanje poslodavca, odnosno takvo ponašanje po kojem se ne bi ponašao nijedan prosječno pažljiv poslodavac.

Namjera je najteži oblik krivnje, a određuje se subjektivno.

Ona kod poslodavca postoji kad je on svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu, tj. kad svjesno želi uzrok i štetnu posljedicu.

Najnovije objave u našim NOVOSTIMA pratite »OVDJE!«

Šteta na radu

Pod štetom na radu podrazumijevamo štetu koju je radnik pretrpio kod poslodavca za vrijeme dok je obavljao poslove i radne zadatke iz ugovora o radu, odnosno druge poslove koji se izvršavaju u interesu poslodavca, bilo da su se poslovi i radni zadaci obavljali u poslovnom prostoru poslodavca, ili izvan njegova sjedišta.

Osim toga, štetom na radu smatra se i šteta koja se dogodila za vrijeme odmora tijekom rada, osim ako je radnik odmor koristio na neuobičajen način.

Poslodavac, međutim, neće odgovarati za štetu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove bez naloga poslodavca i koji nisu dio njegovih obveza iz ugovora o radu, odnosno dio radnog procesa.

Šteta u vezi s radom

Poslodavac odgovara i za štetu nastalu u vezi s radom ako su ispunjeni potrebni preduvjeti.

Općenito se pod štetom u vezi s radom podrazumijeva šteta koja je nastala u okviru onih aktivnosti radnika koje su u najužoj funkcionalnoj vezi s obavljanjem poslova i zadataka iz ugovora o radu.

Ovo podrazumijeva i poslove te zadatke koje radnik obavlja izvan propisanog radnog vremena i izvan poslova iz ugovora o radu, ali koji se po nalogu poslodavca obavljaju u sklopu radnih aktivnosti vezanih uz ove poslove.

Neki karakteristični slučajevi štete u vezi s radom razvili su se kroz sudsku praksu.

Šteta za vrijeme službenog puta

Poslodavac odgovara za štetu koju bi radnik pretrpio na službenom putu samo ako postoji propust poslodavca u organizaciji puta i zaštite na radu.

Šteta nastala za vrijeme puta od mjesta rada do mjesta prebivališta

Poslodavac ne odgovara za štetu koju radnik pretrpi na putu od mjesta rada do mjesta prebivališta, jer nije nastala na radu i nije u vezi s radom.

Poslodavac će odgovarati radniku za štetu koju je pretrpio prilikom dolaska na posao i odlaska s posla, samo ako postoji uzročna veza iz koje proizlazi da se radi o šteti nastaloj na radu, ili u vezi s radom.

Naknada štete kod sudskog raskida ugovora o radu

U slučaju iz čl. 125. Zakona o radu, kod sudskog raskida ugovora o radu, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu

Radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno, ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je tu štetu naknaditi poslodavcu.

Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao.

Ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima.

Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, za štetu odgovaraju solidarno.

U slučaju da bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove, može se unaprijed za određene štetne radnje predvidjeti iznos naknade štete.

Štetne radnje i naknade mogu se predvidjeti kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Ako je šteta uzrokovana štetnom radnjom veća od utvrđenog iznosa naknade, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete.

Regresna odgovornost radnika

Radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je u međuvremenu naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

Sukladno čl. 110. Zakona o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi uvjeti i način smanjenja ili oslobađanja radnika od dužnosti naknade štete.

Drugi slučajevi naknade štete poslodavcu

Zakonom o radu predviđeni su posebni slučajevi naknade štete koju radnik mora naknaditi poslodavcu.

Tako u slučaju povrede zakonske zabrane natjecanja iz čl. 101. Zakona o radu, poslodavac može od radnika tražiti naknadu štete.

Isti je slučaj i sa ugovornom zabranom natjecanja iz čl. 106. istog zakona.

Naknada štete zbog nezakonitog štrajka ili isključenja s rada

Sukladno zakonskim odredbama, poslodavac može zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog štrajka koji nije organiziran i poduzet u skladu sa zakonskim odredbama.

S druge strane, isto tako i sindikat može zahtijevati naknadu štete koju su on ili radnici pretrpjeli zbog isključenja s rada koje nije organizirano i poduzeto u skladu s odredbama zakona.